O ARANŽERSKO-SCENOGRAFSKOM ODJELU

Što nam je posebnost, diferentia specifica, i stane li sva ta razbarušenost u riječ? Najmlađi smo odjel, deveti, ali sigurno ne i “deveta rupa na svirali”. To sigurno nismo.

Aranžirati, otprilike, znači dovesti nešto u red (raspored, poredak), urediti za određenu svrhu. Međutim, ako navratite na aranžersko- scenografski odjel Škole primijenjene umjetnosti i dizajna, mogli biste se poprilično iznenaditi. Nikakav “red” nećete tu zateći. Na prvi pogled (dobro, i na drugi) gužva, ne-red (stvarni ili kreativni, tko će ga znati?), raznorazni materijali i alatke, žice, papiri, posudice ispunjene nepoznatim sadržajima, folije, ljepljive trake, novine, ploče stiropora… puno stiropora. Na ulazu izvješen citat- Ne prestajemo se igrati zato što ostarimo, nego ostarimo zato što smo se prestali igrati (G. B. Shaw).

Scenografija je, uglavnom, vezana uz izradu i opremanje scene na kazališnoj pozornici, u filmskom ili televizijskom studiju prema zahtjevima dramskog teksta ili scenarija. Shodno takvom određenju, prirodi posla koji nije usmjeren izradi pojedinačnog, samodovoljnog artefakta, raspon oblikovnih znanja kojima aranžersko- scenografski dizajner treba ovladati povelik je. Ta znanja i vještine podrazumijevaju snalaženje u najrazličitijim materijalima, likovnim izrazima i metodama likovne gradnje. Uključuju bavljenje prostorom, stvarnim i likovnim, u najširem smislu. Zahtijevaju ovladavanje znanjima (crtanje, slikanje, modeliranje…) koja neće biti samo puki zbroj “kompetencija”, već će se iskazivati sinergijski.

Kao nužnost, kroz predmete struke (crtanje i slikanje, dekorativno crtanje i slikanje, dekorativno oblikovanje, oblikovanje prostora, plastično oblikovanje, aranžersko- scenografske tehnike, projektiranje, scenografija, tehnologija) postavlja se potreba osvještavanja cjelokupnog procesa likovne prakse. Svi navedeni aspekti i stručni sadržaji čine sastavnicu bilo kakvog aranžerskog ili scenografskog promišljanja. U tom kontekstu otvara se prostor za kreativno djelovanje kroz aktivan odnos prema konkretnom materijalu te pokušaj iznalaženja vlastitih sredstava izraza. Poticanje istraživanja, analitičkog mišljenja, razvijanje vlastitosti i inzistiranje na procesualnosti od najveće su važnosti. Isto tako, valja svladati i motoričke preduvjete za izvođenje pojedinih zadataka.

Naš idealni đak stoga je mladac (mladica?) koji se još traži, koji još nije pronašao svoju “ladicu” u smislu opredjeljenja. Radoznalac, kreativac, štono se kaže nemirna duha. Po mogućnosti i “načitan”.

Kroz tri godine bavljenja stručnim sadržajima učenice i učenici imaju mogućnosti (vremena nikad dovoljno) kroz igru koja se uozbiljuje i ozbiljuje temeljito propitati i pročistiti vlastitu ambiciju i razinu aspiracija, ali i u najtraumatičnijim, formativnim godinama, živjeti neku vrstu produženog djetinjstva.

Igor Modrić, Prof.